Legnem gladna, ustanem gladna

Legnem gladna, ustanem gladna

Taman kad bi isplatili jedan dug, drugi bi dolazio za naplatu, kamate su se gomilale. Onda su ih „dohvatili” izvršitelji i više im nije bilo spasa. Od penzija im uzimaju gotovo sve. Ostaje im svega 5.000 dinara za goli život
Miroslava Jovičić ima 68 godina i sa suprugom Velislavom (70) živi u naselju „Aerodrom”. Oboje su narušenog zdravlja i najveća stavka u njihovom kućnom budžetu su lekovi. Od dve minimalne invalidske penzije od po 14.000 dinara i do sadasu jedva sastavljali kraj s krajem, a odnedavno ih je snašla još veća nevolja. Sudski izvršitelji za naplatu dugova za komunalije uzimaju im najveći deo penzije, a na računu im ostaje  samo 5.000 dinara da prežive mesec. Izdržali bi nekako bez hrane, ali bez lekova ne mogu.
- Suprug i ja primamo invalidske penzije, jer smo oboje teško bolesni. On je nedavno imao moždani udar, leva strana mu je oduzeta, a nedavno smo sazbali da boluje i od karcinoma pluća. Često moramo da platimo lekove koji su jako skupi, a mi to ne možemo, počinje svoju tešku priču uplakana Miroslava. Pošto više nije imala kome da se obrati, došla je našu redakciju da ispriča svoju muku.
Rođena u Zrenjaninu i radila je u Beogradu, a 1980. godine udala se za Velisalava i došla u Kragujevac. On je radio u „Tehnoprometu”, ali se razboleo, nije više bio sposoban za rad, pa je otišao u invalidsku penziju. Ranije su se njih dvoje nekako i snalazili, dok su bili zdraviji, plaćali su struju, vodu, grejanje, ali su kasnije zbog bolesti najveći deo novca morali da odvajaju za lekove. Dugovi su se gomilali, a oni su, nemajući drugi izlaz, podigli kredit da ih isplate. Taman kad bi isplatili jedan, dolazio je drugi dug za naplatu, a kamate su se ređale jedna na drugu. Onda su ih „dohvatili” izvršitelji. Više im nije bilo spasa. Od penzija im uzimaju gotovo sve. Ostaje im svega 5.000 dinara za goli život.
- Sad nemamo od čega da živimo. Gde god da sam se žalila, nije vredelo – izvršitelji su uvek u pravu. Nekada se odbijala trećina penzije, a sad ostave trećinu, a uzmu dve trećine. Nemamo više ni za hranu. Legnem gladna, ustanem gladna. Ovo malo života što nam je ostalo, ne možemo mirno da proživimo, priča vidno uznemirena Miroslava. Nema joj druge, kaže, nego da supruga smesti u starački dom kako bi imao redovnu negu, hranu i lekove. Zbog toga joj je mnogo žao, kaže, volela bi da umre, samo da to ne gleda.
Kucala je na mnogim vratima, pokušavala da dođe do onih u gradskoj vlasti, ali za nju su tamo vrata bila zatvorena. Ispraćali su je uz podsmeh i pitanje zašto želi kod predsednika Skupštine i da li možda treba on da joj da svoju platu.
Na razumevanje je naišla u Centru za socijalni rad, gde su joj omogućili da tri puta godišnje dobija jednokratnu pomoć za lekove. Najviše su joj, međutim, izašle u susret komšije u zgradi gde stanuje, u Ulici Vladimira Rolovića 33. O njima govori sa puno zahvalnosti. Oni joj često donose hranu, a kada je Velislav imao moždani udar skupili su i nešto novca za „prvu pomoć”.
Svesna je Miroslava da nikome novac ne pretiče i da se teško živi, ali važnije joj je što su oni razumeli njihovu muku. Zahvalna im je i na lepim rečima, i podršci koja joj mnogo znači, jer joj to mnogo znači.
- Nikada nisam htela raskošan život, samo miran i spokojan. Ja se ove moje muke ne stidim. Treba da se stide oni koji ovako rade sa bolesnim ljudima. Naši dugovi su se nagomilali ne zato što što ja neću da plaćam, nego zato što nemam odakle. Pokušaću da nađem neki posao, da čuvam nekog bolesnijeg od sebe, ne znam šta bih drugo i kako da dođem do nekog dinara, jada se naša sagovornica.
Nije Miroslva jedina koja živi sa svojom mukom. Ima ovakvih slučajeva sve više. Razlika je u tome što neki pričaju o tome da olakšaju svoj bol, dok drugi ćute jer ih je sramota da govore o nemaštini koja ih je snašla. Neko je jednom rekao da se humanost jednog društva ogleda u odnosu prema deci i prema starima. Možda je odavno trebalo kao društvo da se preispitamo koliko zaista vodimo računa o najsatrijima među nama – o onima koji su sve što mi sada živimo odavno prošli, dok ono što je njih u starosti zadesilo nama tek predstoji.