E, naš Dimitrije

E, naš Dimitrije

 Otac i  pionir srpske štampe Dimitrije Davidović, koji je u Kragujevcu 1831. godine pokrenuo „Novine serbske” i napisao  Sretenjski ustav četiri godine kasnije, dobiće  spomen bistu u gradu u kome je postavio temelje srpskog novinarstva. Tako je zadovoljena potreba da ovaj grad oduži dug svom i srpskom velikanu. 
 Pored Davidovića bistu će ove godine dobiti i Josif Šlezinger, osnivač prvog orkestra u Miloševom prestonom gradu, a sve u sklopu obeležavanja 200 godina proglašenja Kragujevca za prestonicu. Odluka gradskih vlasti svakako je za pohvalu. 
 Ali, naš predak i otac po peru ne zna da mu se bista podiže u gradu u kome skoro 180 godina od pokretanja njegovih novina danas postoji samo jedna ozbiljna televizija, a ono drugo je televizija u pokušaju ili propali mediji koji se samo veštački održavaju u životu.
Tim rečima je stanje medija u gradu doslovno opisao prvi čovek grada, gradonačelnik Radomir Nikolić, pred kraj prošle godine, kada je objasnio zašto je grad dao ogromne pare samo Radio televiziji Kragujevac, a ostalima nije dao ni mrvicu.
 Tada se javnost zapitala da li se gradonačelnik hvali ili se žali zbog toga što su svi mediji, sem jednog, u gradu propali. Utisak je bio da uopšte ne žali. Može biti da bi se naš Dimitrije zapitao da li to znači da su mediji toliko propali u celoj Srbiji, ili je pak Kragujevac izuzetak.
Nigde u zemlji medijima ne cvetaju ruže, u velikoj su krizi i stisci, što zbog para, što zbog raznih pritisaka vlasti, ali nigde nisu tako propali kao u svojoj postojbini Kragujevcu. Na pitanje zašto, našem pretku po peru ispričali bismo ono što već i vrapci znaju - zato što je Kragujevac jedini grad u Srbiji koji već tri godine nije raspisao konkurs za sufinansiranje medija kroz projekte od društvenog interesa. 
 Ili, pošto bi ovaj savremeni jezik njemu bio nerazumljiv, jednostavno bismo odgovorili – zato što svi gradovi i opštine pomažu svoje medije, jer je tako odredio zakon, osim Kragujevca. Tako danas svaki grad daleko manji od Kragujevca, pa i obične palanke, ima više medija nego kolevka srpske štampe.
 Naš Dimitrije, čini nam se, bio bi zbog toga mnogo začuđen i rastužen. Morali bismo da mu objašnjavamo da je to tako jer je gradska vlast na čelu sa gradonačelnikom odlučila da ne poštuje zakon i da im zbog toga niko ništa ne može. I kad bismo dodali da za ovu godinu Kragujevac ni jedan dinar u budžetu nije predvideo za finansiranje medija, po čemu je takođe jedini u Srbiji, i da zbog toga iz Beograda niko prstom nije mrdnuo da ovakvu vlast privede poznaniju prava, čuđenje bi bilo još veće. 
 Još bismo mogli da se žalimo našem utemeljitelju profesije, da je prošle godine gradonačelnik, kada je objašnjavao zašto daje stotinu i više miliona dinara gradskoj televiziji, a ostalima ni cvancika, obećao da će do kraja godine raspisati konkurs za medije, ali da to neće biti toliko para koliko mediji priželjkuju. Pa ni to obećanje nije ispunio. Tako su novinari dobili „juhahaha”.
 Rekli bismo - naš dragi Dimitrije, da ti ne dužimo, ovde je tvoje novinarstvo spalo na najniže grane, novinari su poniženi, pogaženi, gradska vlast ih otvoreno prezire, mnogi su proglašeni tehnološkim viškom i otišli da rade kao taksisti ili građevinci, da mešaju malter. 
Čini nam se da bi Dimitrije tada  rekao – ona bista, ako su baš zapeli da mi je podignu, neka bude samo za to što sam napisao Sretenjski ustav. Za onaj drugi deo mojih zasluga za otečestvo, što sam utemeljio srpsku štampu, bistu neka mi podignu u nekom boljem gradu.